U sporazumu koji je potpisan u Vašingtonu između najviših predstavnika Sjedinjenih Američkih Država, Srbije i Kosova, Srbija se obavezala da sprovede čitav niz mjera i poteza koji nisu u direktnoj vezi sa statusom teritorije koja je u vrijeme SFRJ bila sastavni deo Srbije. Jedna od tih tačaka se odnosi i na telekomunikacije.
Naime, tekst sporazuma koji su prenijeli brojni domaći i međunarodni mediji, je dospeo u javnost putem zvaničnog naloga direktora televizije Kljan Kosova, koji je pratio razgovore i došao do papira preko tamošnjeg premijera Avdulaha Hotija.
U objavljenom tekstu stoji i sledeći pasus (prevedeno sa engleskog):
“Obe strane (Srbija i Kosovo, prim. ur.) se obavezuju da će zabraniti korišćenje 5G mreže koju isporučuju neprovereni isporučioci (“untrusted vendors”) u svojim telekomunikacionim mrežama. Tamo gde je ta oprema već prisutna, obe strane će pristupiti uklanjanju opreme i drugim vidovima posredovanja u razumnim vremenskim rokovima.”
Tekst nedvosmisleno koristi rječnik koji američke vlasti upotrebljavaju već godinama kada govori o onima koji su ih pretekli u tržišnom nadmetanju u sferi telekomunikacija – prije svega kada je riječ o kompaniji Huawei. Ovakvi izrazi su pratili sve dosadašnje akcije američkih vlasti usmerene protiv kineske kompanije, a potezi su bili dvopartijski, odnosno za sve sankcije i druge kaznene mere je redovno dobijana podrška kako Republikanske, tako i Demokratske partije, tako da ne treba očekivati da će se to promeniti u budućnosti.
S druge strane, telekomunikaciona oprema koju koriste kompanije na području Srbije, ali i ostalih zemalja regiona je u dobroj meri upravo oprema kompanije Huawei, koja je zbog naprednih karakteristika, povoljne cijene i visoke stope fleksibilnosti rado primljena u svim državama koje žele da brzo i efikasno nadoknade zaostatak za najrazvijenijim zemljama svijeta u sferi telekomunikacija.
Istina, ovaj sporazum se može tumačiti na različite načine. Vjerovatno bi primarni izgovor mogao biti da Srbija još uvijek nije ni počela da uvodi 5G mrežu, pa da teoretski ovaj sporazum zapravo neće uticati na postojeću infrastrukturu, ali bi bilo logično očekivati da američka uprava neće Srbiji dozvoliti da koristi Huawei telekomunikacionu opremu aktuelne generacije, posebno imajući u vidu u koliko je širokoj upotrebi.
Ne treba zaboraviti da se infrastrukturna rješenja kompanije Huawei nalaze i u svim data centrima, sistemu fiksne telefonije, optičkoj infrastrukturi i tako dalje, tako da ostaju ozbiljne dileme šta će se sa tim dešavati u narednom periodu. Hoće li ovaj sporazum po domaću informaciono-telekomunikacionu infrastrukturu ostaviti posledice nalik na one koje je ostavio Kumanovski sporazum, vreme će pokazati. Više će se znati, valjda, po povratku delegacije Srbije iz Sjedinjenih Američkih Država.